Noć knjige u našoj Knjižnici

Sinoć smo u knjižnici obilježili Noć knjige kroz večer ispunjenu pričama, emocijama i maštom te proglasili pobjednike Nagradnog natječaja za najbolju kratku priču za djecu i mlade.

Ovogodišnja tema „SveMIR“ potaknula je velik broj učenika na sudjelovanje, a njihove su nas priče odvele daleko – u svemirske prostore.

O najboljima su odlučivale članice žirija: Valerija Zečević, Slavica Rožić, Andrea Pavičin, Jelena Miše i Sara Belas Vrlika.

Dobitnice nagrada:

• u kategoriji priča za djecu – Mia Alfirević, učenica 8. razreda Osnovne škole Majstora Radovana
• u kategoriji priča za mlade – Emanuela Ćudina, učenica 1. razreda Srednje škole Ivana Lucića Trogir

Večer su posebno obogatili sami učenici čitanjem svojih radova. Njihove su nas riječi vodile kroz svemir obojen maštom, ali i podsjetile na ono najvažnije – da se pravi mir često nalazi upravo u nama.

Hvala svim sudionicima na hrabrosti, kreativnosti i inspiraciji. Ovakvi trenutci potvrđuju koliko su knjige i pisana riječ važan dio naše svakodnevice te koliko je važno pružiti mladima mjesto i prostor koji potiču na stvaranje i kreativno izražavanje u kojima mogu podijeliti svoje misli, osjećaje i ideje sa svijetom.

Priče možete pročitati u nastavku.

NAJBOLJA KRATKA PRIČA ZA MLADE

SveMIR

Trava ispod mene izgubila je svoju proljetnu zelenu boju zbog ljetnih vrućina. Grebala mi je noge i gola ramena. Noći su inače puno toplije tijekom ovog dijela godine, no zbog laganog povjetarca, ova je čak i ugodna. Ležim na svojem uobičajenom mjestu u vrtu iza kuće. Da me Ana može vidjeti sada, gledala bi me kao da sam poludjela – srećom, nitko iz škole ne živi u blizini.

Ponovno pogledam prema nebu. Oblaci više ne prekivaju nebo kao što su zadnjih nekoliko noći. Mama kaže da je možda bolje kada ništa ne vidimo – bolje je ne znati. Ja se ne slažem. Ja bih jako htjela znati o svemu; o zvijezdama, svemiru, Zemlji, ljudima, budućnosti. Ali puštam budućnost u Njegove ruke. Ništa mi drugo ne ostaje. Nakon nekoliko minuta, ako ne i duže od toga, ugledam sjaj na nebu. Zvijezda padalica. Brzo putuje nebom. Zatvorim oči.

Jutro je. Zrake sunčeve svjetlosti ulaze u moju sobu kroz prozor s desne strane. Osjetim opojan miris jaja, brašna i mlijeka koji se širi prostorijom. Palačinke. Nisam ih okusila od onog dana. Nešto munjevito obučem na sebe i istrčim iz sobe.

Mama, tata i David već su tu. David je cijeli prekriven brašnom i ne mogu si pomoći da se ne nasmijem. Sigurno je pokušao pomoći mami, no više je odmogao nego pomogao, bar se tako čini. Zatrči se k meni i zagrli me. Cijela odjeća mi je sada puna bijele smjese, no ne ljutim se. Više ne.

Nakon predivnog doručka s obitelji, odjenem se za školu i tata me odveze. Prolaskom kroz školu ne čujem televizor i uzbune na njemu, ne čujem vijesti s telefona. Sve što se može čuti su glasovi djece i tinejdžera na hodnicima. Na ulazu u učionicu ugledam Leu. Mahne mi, a ja joj uzvratim pozdrav. Ana mi u razredu ne kaže ni jednu ružnu riječ, za divno čudo.

Nastavnica prvo počne smirivati razred. Nakon toga krene prepričavati lektiru.

I sve je dobro dok buka ne započne. Razred, nastavnica, učenici – sve postaje zamagljeno. Ne čujem ništa što se govori osim glasova koji kao da dolaze iz daleka. Ne mogu osjetiti stolicu ispod sebe. Kemijska olovka u mojim rukama je lagana kao pero u jednom trenu, a u drugom je teška kao da se cijeli svemir obrušio na mene.

Skoro kao da ništa nije stvarno.

Možda zato što i nije.

Odbijam odgovoriti na mamine uzvike u pozadini podsvijesti. Želim ostati u trenutku. U vremenu izvan granica, izvan posljedica onih na vlasti. Vrijeme kada je David još bio tu, prije nego što su vrtić i svi u njemu nestali bez ijednog traga osim crnog, mračnog i bezdušnog dima. Kada smo u školi mogli naučiti nešto i kada se nismo trebali brinuti o obavijestima i prijetnjama.

Čim sam vidjela kako taj sjaj na nebu ide toliko jakom brzinom, znala sam da je gotovo. Znala sam da to nije zvijezda padalica. Znala sam da nam nema spasa. Iza bombi ne ostaje ništa osim praznine.

Ne otvaram oči, ne bježim. Moj je život sada u Božjim rukama. Sada se mogu pridružiti Davidu. Moje vrijeme je isteklo.

Barem je tamo gore vječni mir.

Emanuela Ćudina, 1.d

NAJBOLJA KRATKA PRIČA ZA DJECU

SveMIR

U ovom beskonačnom crnilu, punom planeta, kometa, zvijezda, ratova i prijateljstava, skriva se mali rozi vanzemaljac Bubi. Doduše, Bubi je najobičnija tristogodišnja tinejdžerica koja stanuje na Saturnu.

Ima roza tijelo i šljokičasta ticala iste boje. Svakodnevno se nosi s tipičnim tinejdžersko-vanzemaljskim problemima. Želi izlaziti na Saturnove prstenove, no majka joj ne dopušta zbog velikih oluja koje se tamo dešavaju. Razumijem nju, a i njenu majku. Bubine najbolje prijateljice zovu se Lola i Ana. Na Zemlji je rat svakodnevna tema, no na Saturnu je obrnuto. Na Bubinu planetu rat je nepoznat pojam. Saturnovci znaju za Zemlju i njezine probleme, štoviše, to im je glavna tema na svakoj mogućoj kavi. Bubi, Lola i Ana pravi su primjer sveMIRA. Naglašavam mir zato što na Saturnu ne postoji lažni prijatelj. Npr. pronađete prijatelja, a on ne može biti lažan. Mislim da je to san svakog tinejdžera na našem plavoom planetu. Na Zemlji se drveće siječe, izbivaju ratovi i sukobi zbog rase, novca, moći, vjere… Zanimljivo je to što je na Saturnu apsolutno sve obrnuto. Doduše, drveće nema neku veliku ulogu zbog toga što njima ne stvara plin koji dišu. Na Zemlji kisik stvara drveće, a na Saturnu se udiše plin zvan aerion koji proizvode sićušni kristalići fluorescentno roze boje. Različite vjere itekako postoje, no nitko se međusobno ne osuđuje niti ubija zbog toga kao kod nas. Na Bubinom planetu ima vanzemaljaca svakakve boje s različitim ticalima, neki čak i nemaju ticala nego sitni rog ili malu antenu. Kod njih nema cijena, inflacija, pljački, mita ni korupcije – sve je besplatno. Što se tiče moći, nitko nije nadređen. Nemaju predsjednika države, ni vlade, ni gradonačelnika niti bilo koju osobu koja je na višem položaju u državi – već su svi jednaki i ravnopravni. Prije nekih stotinjak godina palo im je na pamet da možda ipak imaju nekog nadređenog zbog toga što je netko uzeo više stvari iz trgovina nego što je trebalo, no kada su vidjeli što se kod nas dešava zbog ljudi na vlasti, vrlo brzo su odustali i zažmirili na taj incident u trgovini. No vratimo se mi na Bubi i ostatak ekipe. Kao što sam već rekla, na Saturnu ne možete imati lažnog prijatelja, no čak i da možete, uvjerena sam da Lola i Ana definitivno ne bi bile lažne. Njih tri su nerazdvojne. Neprestano su zajedno u školi, na kavama i koncertima, izletima, idu u kino, jedna drugoj “drže svijeću na spojevima “, također često borave i u shopping centrima, palačinkarnicamai, naravno, na prstenovima kada je Bubina mama dobre volje. Noću znaju sjesti na vrh uragana koji se već tisućama godina pojavljuje svakog dana u isto vrijeme, u 22:30 i traje dva i pol sata. Ondje vode duboke razgovore te se često znaju osvrnuti na Zemlju te komentirati nedaće koje se dešavaju na njoj. Na Saturnu nema problema, sve je šareno, besplatno i liberalno, a vanzemaljci koji tamo stanuju, otvorena su uma. Smatram da bismo se svi trebali ugledati na Bubi i njezine susjede, pogotovo ljudi koji su na vlasti i drže ljudsku civilizaciju u šaci te njome upravljaju kao s marionetom. Ne mislim da je izvedivo da sve bude rozo i u šljokicama, no ne mora sve biti u crnilu, eventualno sivilu i granatama popraćenima genocidima, u rasnoj i religioznoj diskriminaciji. Trebamo biti otvorena uma, ponašati se u skladu sa stoljećem u kojem živimo, shvatiti da je došlo novo doba i da ne smijemo gledati unatrag nego unaprijed.

Prošlost se, nažalost, ne može promijeniti ni izbrisati. Što se desilo, desilo se i nema natrag, ali možemo utjecati na ono što će biti i što dolazi. Kada to kaže netko od četrnaest ili u Bubinom slučaju tristo godina, to nema baš neki veliki utjecaj. No kada bi netko na vlasti iz neke jače velesile stao pred narod i rekao: “Gledajmo naprijed!” možda bi bilo makar malog pomaka. Jer čim jedan to kaže, još deset će ih se složiti. Kada bi ljudi prestali gledati samo sebe, novac i moć, možda bi mogli biti kao Saturnovci. No s razlogom se to sve dešava na Saturnu i njegovom prstenju. Znate li zašto? Zato što su daleko od ovog kaosa na Zemlji koje nazivamo vremenom prilagodbi i pregovora. Jako, jako daleko…

Mia Alfirević, 8.d

OSTALE PRIČE:

TIŠINA BESKRAJA

Gledam kroz prozor svemirske kapsule i osjećam da postajem dio nečeg beskrajnog, nečeg što nadilazi sve što sam zamišljao. Ispod mene je Zemlja – mali, plavi planet prekriven oblacima i modrinom oceana, sjajan u beskraju svemira. Od gore se ne vide granice, gradovi, ceste ni izrazi ljudskih lica. Vidi se samo poneki tračak svjetlosti i raskošne boje koje pokazuju koliko smo maleni naspram svega onoga što je iznad nas.

Crnina i blijedi oblaci razmazani su po nebeskom velu kao fini potezi kista na platnu. Iako izgleda nestvarno i prazno, sve je ondje živo milijardama godina. Odlazak iz Zemljine orbite bio je nagao. U prvim sekundama dok je raketa napuštala planet, srce mi je udaralo kao da će svakog časa iskočiti iz grudi. Zrak u kabini postajao je sve rjeđi, kao i oblaci koji su polagano iščezavali iz mog pogleda. Bilo mi je teško za povjerovati da sada vlastitim očima gledam svemir. Samo nekoliko ljudi prije mene imalo je tu sreću.

Planeti, asteroidi, pješčane pjege Marsa i ledeni prsteni dalekih planeta izgledali su čarobno. Sve je bilo mirno i tiho, ali u tom miru osjećao sam moć svemira. Jedino što sam mogao čuti bilo je moje vlastito disanje i poneki zvuk šuštanja u kabini. Oko moje rakete obavila se hladnoća. Baš te hladnoća i nepredvidivost natjerale su me da se zapitam – što smo mi u ovom beskraju? Postoji li nešto čime mi ljudi još nismo ovladali, nešto što još nismo pokvarili? A i da pokvarimo, kako bi nam se osvetilo?

Što sam se više udaljavao od Zemlje, to je praznina oko mene postajala tiša. Svjetlost je sve slabije obasjavala kapsulu, a tama je gutala i one zvijezde koje su mi izgledale tako blisko. Kad god bojažljivo provirim kroz okrugli prozorčić, ugledam bezbroj zvijezda koje su prosute po nebu kao kakav čarobni prah. Osjećam da sam malen, bespomoćan, ali istovremeno znam da sam i ja dio nečeg ogromnog, vječnog i neuništivog.

Još kao mali, pitao sam se što su te zvijezde. Govorili su mi da su one naši preci koji nam odozgo osvjetljavaju put, a ja sam znao da nije tako. Znao sam da su one bile tu prije svakog od nas. Svaki trenutak udaljavanja od Zemlje donosio mi je osjećaj izgubljenosti i odsutnosti. Signala iz kontrolnog centra gotovo da više i nema. Znam da sam sada sam, negdje među zvijezdama, gdje me nitko ne može pronaći. Možda bih trebao osjetiti strah, ali ja sam ondje osjetio slobodu. Shvatio sam koliko je život na Zemlji beznačajan i sporedan u ovoj vječnosti. Svako naše najveće postignuće je samo bezvrijedna mrva u svemiru.

Pitao sam se – bi li ovaj svemir bio isti bez nas? Mjeri li vrijeme kao mi ili mu se ne žuri? Gledajući oko sebe, spoznao sam da svemir nema pojam vremena. Mi smo najsličniji meteoritu. Iznenada se pojavimo, kratko zasjajimo i ugasimo se kao da nikada nismo ni postojali. Prije nego što sam postao astronaut, bio sam nečiji prijatelj, sin i dio nekog malenog grada. To jesam i sad. Na trenutak su mi se gradovi, ulice i lica prijatelja i obitelji izbrisali iz sjećanja. Nisam više mogao misliti na njih. Htio sam upamtiti svaku sitnicu jer sam znao da je ovo prilika koja se samo jednom dobiva.

Svemir mi nije pokazao ništa što prije mene nije viđeno. Ipak, pokazao mi je da u tišini prostora kraj nikad nećemo doseći. Postojimo, kratko kao treptaj oka, ali toliko čudesno i smisleno. Svako sjećanje, emocija i priča u kontrastu su s ovom beskonačnošću oko mene, a opet je sve tako povezano i savršeno. Možda je ovo putovanje konačno.

Možda će jednog dana netko pronaći ove moje riječi. A ako pronađe, želio bih da zna – nešto najljepše što sam vidio iz svemira je upravo ova mala, plava kugla na kojoj život počinje, teče i gasi se. U tom muku, među milijunima zvijezda, shvatio sam da svemir možda nije beskonačan. Beskonačno je naše neznanje jer sve ono što nas čini posebnima i drži nas na životu, nalazi se baš tu, na toj modroj kugli koju sada promatram izdaleka. Dok moja kapsula pluta kroz tminu, sve više postajem zahvalan na prilici da makar nakratko vidim svemir izbliza. Tek sada sam shvatio koliko je ovaj naš život dragocjen, čudesan, ali i krhak.

Lionel Naimarević, 2. razred

BIĆE CRNE RUPE

Iz dubokog sna probudi me neobično pištanje, zvuk kakav Zemljani nikad ne bi postigli.

Pištanje je bilo toliko prodorno da je mene, najveću spavalicu OVE, naglašavam, OVE planete, uspjelo probuditi. Iskreno, zamalo me nije strefio srčani udar.

Preko lijeve noge ustanem se iz kreveta i (nažalost) pogledam što to pišti. Opet zamalo ne dobijem srčani jer to biće što je pištalo nije ni po čemu izgledalo zemaljski, a ne daj, Bože, ni ljudski.

Biće nije izgledalo klasično, kao oni vanzemaljci za trovanje pametnih dječjih mozgova jeftinim (bolje rečeno glupim) crtanim filmovima, već je više izgledalo kao ljigavac ubojica. Kao dječji artikl, samo s (iz nekom razloga) neonsko žutim trokutastim zubima s kojih se cijedi neki smrdljivi “sok”, kako bih to već nazvala. Sok je bio kao  krv, samo što je svjetlucala nekom bojom kojoj u svom jedanaestogodišnjem životu nisam svjedočila. Biće sam krivo pogledala i ono se naljutilo. Nisam ni trepnula i već sam se našla u svemiru. I TO POKRAJ CRNE RUPE!!!

Nije mi se nimalo svidjela činjenica da ću za otprilike dvije milisekunde biti na putovanju bez datuma povratka. I taman kad sam se molila lijevom rukom za svoje najbliže, neljudski ekran se ugasi. Na glavi mi je stajala kaciga što liči više na ribež nego na kacigu. Očito me vanzemaljac oteo da bi iskušavao okrutni ljudski mozak. Biće se očito promijenilo, jer više nije izgledalo kao vodeni plastelin. Izgledalo je ljudski. Gotovo. Boja kože mu je bila ista ta nepostojeća (za zemaljske pojmove) boja.

Samo što očito nije empatično kao bilo kakva ljudska vrsta. Empatičnija je zlatna ribica nego to biće. Nakon tog NEOBIČNOG testa, izbacilo me iz tog NEOBIČNOG letećeg objekta i samo se dezintegriralo. Bila sam bespomoćna. Samo što sam bez kisika i vode ostala neobično dugo. I da mi kisik ne bi bio SAMO jedan problem, ovaj put za stvarno, pored mene je bila crna rupa.

Konačno sam se prekrstila desnom rukom. Pred smrt sam primijetila, nakon dugog vremena, bazične stvari što su predivne: zvijezde, svjetlosti ni iz čega, šarene galaksije, svemir, sam, kao pojava, planete, i naravno, planetu Zemlju. Zavidjela sam bićima kojima je život, tamo na Zemlji, bio lagan. Nisu bili sami, u mraku. Crna rupa mi se već zabrinjavajuće približavala. Znala sam da je to kraj. Shvatila sam koliko život znači. Život je predivna stvar. Normalne stvari (osim, naravno, nasilnih) su sve,zapravo, predivne. Prekasno sam to shvatila. Svemir je, doista, lijep, ali ja

bih se najradije vratila miroljubivoj Zemlji i svojoj obitelji i prijateljima. Oni, ni ne znajući to, žive sretnim životom. Mnogi bogataši cijene novac. I sve više ljudi cijeni materijalne stvari. Crna rupa se konačno približila i bez trzaja me usisala. Progutala nemilosrdno. I onda sam se probudila iz te noćne, ali i poučne more. Odlučila sam cijeniti male lijepe stvari, tuđu pažnju, jer nikad ne znaš kad će ta mala stvar biti  posljednja.

Marijeta Saša Tatić, 5.razred

Neobični turisti

Bilo je tamno, hladno i tiho. Kad odjednom svjetlost, buka i sve je sjelo na svoje mjesto. Sve je bilo savršenih mjera, savršene veličine i to je sve bilo jednostavno prekrasno.

Tu su bila dva planeta sa životom, na njima, naravno, planet Zemlja i još jedan prekrasan planet. To je  bio planet malo dalje Zemlji. Bio je malen i odbačen. Pluton. Nakon što su ljudi odbacili Pluton kao planet, Plutonjani su napokon odahnuli. Ljudi su u očima Plutonjana bili obična čudovišta koja uništavaju sve pred sobom.

Plutonjani su imali izvanrednu tehnologiju. Koristili su zvučnu energiju kao izvor svjetlosti. Svaki put kad bi upalili svijetlo čulo bi se užasno glasno vrištanje, no zahvaljujući X-C Adosu, njihovom najpoznatijem izumitelju, koji je izumio zvučnu kupolu, vrištanje Plutonjani nisu čuli.

Ova priča počinje kada je nekoliko Zemljana odlučilo odletjeti na Neptunov mjesec Triton. U letjelici su bili: gospodin Lisičić, dosta bogat i imućan čovjek, ali škrt i grub. Zatim gospodin Nikolas Dvoličac, nekad drag i srdačan, a katkad neuljudan i otresit. I na kraju Veliki Tom, zahvalan i dobroćudan, ali nikad sit. Njih trojica se nisu baš najbolje slagali, ali morali su ipak biti zajedno u letjelici.

Misija je tekla dosta dobro dok Veliki Tom nije odlučio prigristi nešto, svoj sendvič spakiran od doma i sok od jabuke. Između ostalog, Veliki Tom bio je poznat i kao velika šeprtlja pa se mučio i s otvaranjem obične vrećice soka. To gospodin Nikolas Dvoličac nije mogao gledati te je Velikom Tomu žustro istrgnuo sok iz ruke. To se činilo kao samo drsko ponašanje, no njegov stisak ruke bio je toliko snažan da se sok od jabuke rasprsnuo po upravljačkoj ploči i pomakao kretanje letjelice za samo jedan stupanj. Taj jedan stupanj je bio dovoljan da letjelica skrene prema sasvim pogrešnom planetu. „Pogledaj šta si učinio!”, poviče Nikolas, i baci praznu vrećicu soka prema njemu.

„Nisam ja!”, pobuni se Tom. „Oboje ste krivi”, mirno ustanovi gospodin Lisičić i okrene se svojim putem. „Lako je njemu govoriti”, promrmlja Nikolas i otiđe za Lisičićem. Veliki Tom nije ovo shvatio kao veliki problem stoga je odlučio dokrajčiti svoj sendvič u miru.

Za to vrijeme Plutonjani su vidjeli da se neidentificirani leteći objekt približava Plutonu. „Doduše jako sporom brzinom, ali ipak se kreće”, primijeti Kretos R-W, glavni znanstvenik plutonjanske svemirske agencije. „Ne znam kako uopće leti”,  zgrozi se jedan od konstruktora. „Da”, potvrde ostali. „Čini se da je naglo promijenio smjer”, prozbori opet Kretos R-W pa nastavi: „Dolazi s trećeg planeta, odnosno plavog”, zaprepasti se. „Joooj”, začuju se ostali doktori. „Paaa”, možda Plavoplanetljani nisu tako loši”, proba ih smiriti direktor Horosa L-3. I tako dok su oni raspravljali, astronauti, već spremni za izlazak, okupili su se oko malog prozorčića. „Pa ovo nije Triton”, tiho kaže Veliki Tom u strahu od osuđivanja. „Ti ni ne znaš što je je zapravo Triton”, s visoka mu odvrati Nikolas Dvoličac. „Čekaj, je li ovo Triton?”, došapne Nikolas Lisičiću. „Ne, tupavče”, prosikće Lisičić. Letjelica je sletjela na, barem astronautima, nepoznat planet. Golema vrata su se otvorila, iz njih su brzo ali ipak pažljivo izašli gospodin Lisičić, Nikolas Dvoličac i na kraju Veliki Tom. Svi su bili zaprepašteni, svi osim Velikog Toma. On je ni s trunkom radoznalosti uživao u još jednom sendviču.

„Došli su”, razočarano će Omegus M-X, jedan od najstarijih znanstvenika, imao je čak tristo četrdeset i dvije godine. Inače životna dob Plutonjana je oko sto pedeset do dvjesto godina. „U redu, priberite se. Moram im poželjeti dobrodošlicu”, tužno će Kretos R-W. Plutonjani su se uputili prema glavnom trgu gdje je letjelica sletjela. „Po…pogledajte”, zaprepašteno izusti Veliki Tom. Druga dvojica su se okrenula takvom brzinom da ih je zabolio vrat. „Očekivali smo vas”, mirno prozbori Kretos  R-W. „Nadamo se da ste došli u miru”, nastavi Omegus M-X. Trojica astronauta potvrdno klimnuše glavom. „Huraaaa”, začuje se klicanje naroda. Kretos na usnice prisloni kažiprst dugačak i bijel poput kosti te Plutonjani utihnu. „Pođite za mnom”, tiho im se obrati Plutonjanin koji je  stajao postrance. Astronauti upitno pogledaše Kretosa. „Poslušajte ga”, reče im Kretos. Lisičić, Nikolas Dvoličac  i Veliki Tom, pomalo prestrašeni, pođoše za nepoznatim Plutonjaninom. „M… mi zapravo nismo”, započne Nikolas. „Htjeli doći na ovaj planet”, dovrši Plutonjanin. „Da”, posramljeno će Nikolas. Znamo, pratili smo vas otkako ste naglo skrenuli s Tratusa, našeg susjeda, prema nama. „Tritona”, ispravi ga Nikolas Dvoličac. „Mi ga zovemo Tratus”, pouči ga Plutonjanin. „Tko  ste točno Vi?”, prekine ih Lisičić. „Plutonjani, s Plutosa, odnosno kako ga ono vi zovete… Plutona”, reče Plutonjanin. „Želiš li probati?”, usred razgovora upita Veliki Tom i gurne polupojedeni sendvič u ruke Plutonjana. „Ne, hvala”, odbije on. „Ma daj probaj, ukusno je”, nagovarao ga je Veliki Tom. „Ako inzistiraš”, pristane Plutonjanin i zagrize. „Tako mi X-C Adosa, ovo je nešto najbolje što sam ikada probao!”, poviče i odmah zagrize još jednom. „Savršenstvo”, opet će punih usta. Lisičić, Nikolas i Veliki Tom zbunjeno su promatrali Plutonjanina kako uživa u sasvim običnom sendviču. „Mogu li ga zadržati?”, upita Plutonjanin. „Možeš”, tužno će Veliki Tom. Plutonjanin, primijetivši tugu na licu Velikog Toma, razlomi i ovako premalen sendvič na dva dijela i veći dio pruži Tomu. „Izvoli”, reče Plutonjanin sa smiješkom na licu. Veliki Tom, iznenađen srdačnošću nepoznatog Plutonjanina, primi komad sendviča i upita: „Kako se zoveš?”. „Aspirus D-4”, ponosno mu odgovori. „Možete me zvati samo Aspirus, po prvom imenu”. „U redu”, odgovore sve troje u isto vrijeme.

„Vi ćete prenoćiti u ovoj kući”, reče Aspirus i pokaže na malu kolibicu veličine šatora za malu djecu. „Ovdje?”, začuđeno će Lisičić. „Da, ovdje”, s razumijevanjem reče Aspirus. „Ali ovdje svi troje nećemo stati”, zbunjeno će Veliki Tom. „Vidjet će te kad uđete unutra”, s osmijehom na licu reče Aspirus. Sve troje slegnuše ramenima i uđu u maleni šator. Kada su ušli, imali su osjećaj kao da su u vili od pet katova, a ne u malenoj kolibi veličine šatora. Aspiros ih je ponosno vodio kroz svaku sobu, kuhinju, kupaonicu, zahod, blagovaonicu i na kraju, golemu spavaću sobu veličine malo manjeg nogometnog igrališta. „To je to za danas. Mislim da bi bilo pametno da odspavate, sutra vas čeka naporan dan”, reče Aspirus i izađe iz sobe. U sobi je bio mrkli mrak pa je logično rješenje bilo upaliti svjetlo, ali ono što njih trojica nisu znali je to da je taj postupak bez zvučne kupole jako rizičan. „Upali svjetlo”, poviče Lisičić. „U redu”,  iz mraka se začuje Veliki Tom. Veliki Tom povukao je prekidač i zatim… AAAAuuuuuu! „Jooj”, poviču svi troje. „Ugasi to!”, zaurla Nikolas Dvoličac. „U redu”, skoro pa mirno odvrati mu Tom i ugasi svjetlo. „U redu, priberimo se. Ja sam ponio svjetiljku”, malo mirnije prozbori Lisičić i upali svjetiljku koja je bila tako slaba da su jedva vidjeli kuda gaze.

„Što je ovo?”, upita Tom. „Pročitaj što piše”, reče Nikolas Lisičiću. „Sta-vi-te pri-je pa-lje-nja svje-tla”, pročita Lisičić sporo ali ipak razumljivo. „Znači tako”, napokon dokuči Veliki Tom i stavi jednu od kupola na glavu iako mu je bila malo pretijesna. Kad su svi ostali stavili kupole na glavu, bili su spremni napokon upaliti svijetlo. Lisičić se jako oprezno približio poluzi i jedva da ju je i dotaknuo, a svjetlo se upalilo. Nakon što su svi polijegali u krevete, Veliki Tom je svima poželio laku noć, no nije dobio odgovora te je tako pokunjen usnuo.

Idućeg dana gospodin Lisičić probudio se u cik zore i pripremio kupku. Dok je on uživao, Nikolas Dvoličac je počeo gunđati kako ga bole leđa zbog nekvalitetnog madraca. Veliki Tom se zadnji probudio, na brzinu obukao i obavezno doručkovao. Dok su se oni spremali i dotjeravali, na vrata im je pozvonio Aspirus D-4. Veliki Tom je otvorio i pozdravio, a Aspirus je, jako sretan što vidi baš Toma, pozdravio i rekao: „Zove vas ministarstvo. Pozovi svoje prijatelje i idemo”.

Ondje su ih dočekali Plutonjani koji su sjedili za stolom u obliku srca. Bilo ih je teško shvatiti ozbiljno zbog smiješnih jarko crvenih odjela. „Dobrodošli, molimo vas da zauzmete mjesta sa svojim imenima”, reče Kretos R-W. „Kako znaju naša imena?”, zaprepasti se Veliki Tom. Sve troje sjeli su i udobno se smjestili u kožnim foteljama. „Dakle, počnimo.”, reče jedan od Plutonjana. „Prvo pitanje: zašto ste ovdje?”, upita ih Kretos R-W. „Pa, naša država došla je na ideju da bismo mogli iskoristiti lijep pogled s Tritona na Neptun za, znate…turizam. Mogli bismo skijati, fotografirati i zarađivati…”, objasni Lisičić. „Koliko resursa ste potrošili?”, upita sa zanimanjem Omegus M-X. „Ako bismo to prikazali slikovito, možda pola Indijskog oceana”, mirno odgovori Nikolas Dvoličac. „Saturnovog mi prstena!”, zgrozi se Horos L-3. „Želite li vi nešto nadodati?”, obrati se Kretos Velikom Tomu. „Po mogućnosti neki namaz ili salatu”, reče Veliki Tom punih usta. „Ništa od njega”, razočarano će Kretos. „Ne možete tako trošiti. Pogledajte kako mi živimo”, pokuša im pojasniti direktor Koralus F-Q. „Pa možda…”, posramljeno reče Lisičić. „Vi ne razumijete da imate takvo blago od planeta, a vi ga uništavate! Trebate se sramiti!”, izgrdi ih opet Kretos R-W. „To je vaš jedini dom”, ražalosti se Aspiros. Kada je Veliki Tom vidio Aspirusa tako žalosnog, skoro pa nije briznuo u plač. „Mi jednostavno nismo razmišljali o tome”, shvati Nikolas. „To vidimo”, reče još uvijek zaprepašten Omegus. „Žao nam je”, pognute glave reče Lisičić. Sve troje bili su slomljeni i žalosni. Shvatili su što neprestano čine. U sobi je bilo tako tiho da se moglo čuti pauka kako plete mrežu, samo što ga na Plutonu nije bilo. „Možete ići”, reče, isto tako dirnut, Kretos R-W. Svi su otišli u tišini osim Lisičića koji se kroz suze obratio Kretosu: „Ja sam od svih najgori. Nemam obitelj, nemam prijatelje, samo novce i kolege na poslu. Kako da se promijenim?” „Samo pokušaj biti bolji”, reče mu Kretos i potapša ga svojim predugim prstima.

Nešto kasnije Veliki Tom, Nikolas Dvoličac i Lisičić ušli su u letjelicu spremni za povratak kući. Kada su uzletjeli, svi Plutonjani oblikovali su riječi „Zbogom” u tlu i mahali. Aspirus je Velikom Tomu mahao s komadićem sendviča u ruci i usnama oblikovao riječi „Vidimo se”…

Dora Renić, 5. razred

SveMIR

Bilo je to prošlog ljeta kada sam bio kod djeda Luke na selu. Taj dan je bilo prevruće, Sunce je pržilo kao ludo, a zrak je bio gust i vruć. Djeda je vrućina umorila pa je zaspao u svojoj staroj, udobnoj kožnoj fotelji, njegovom omiljenom mjestu u kući. Meni je bilo dosadno, odlučio sam se ići na malo istraživanje.

Uzeo sam lampu i krenuo u brdo do špilje o kojoj su mi često pričali. Govorili su mi da se u njoj svaku noć događa nešto čudno. Sve mi je to bilo smješno i mislio sam da su to priče za malu djecu. Hodao sam kroz gustu šumu, hlad koji su činili stoljetni hrastovi godio mi je. Povjetarac bi povremeno zanjihao grane i stvarao misteriozni zvuk koji je hranio moju maštu. Zaokupljen maštanjem i stvaranjem svoje priče o špilji brzo sam došao do cilja. Bez oklijevanja ušao sam unutra – mrak je bio gust kao vruća čokolada. Upalio sam ručnu lampu i osvijetlio špilju, na njenim hrapavim zemljanim zidovima ugledao sam crteže. Prikazivali su neke ljude i životinje. Dok sam pokušao shvatiti njihovu poruku, zidovi su počeli brujati. Pod nogama sam osjetio snažne vibracije, kao da prolazi ogroman teretni vlak pod zemljom. Odjednom me pogodio kamen u glavu, a neka luda tirkizna svjetlost koja je stvarala vrtlog put neba usisala me od poda! Nisam mogao ni trepnuti. Vrištao sam iz svega glasa. Odjednom sam osjetio mir, lebdio sam lagano kao balon i ubrzo se našao u prostoriji koja je izgledala kao unutrašnjost najmodernijeg kompjutera ikad. Okružila su me neka čudna bića. Bila su visoka i tanka, koža im je nekako čudno crvenkasto svjetlila, oči su im bile ogromne. Skamenio sam se od straha, mislio sam: „Gotov sam, ovi će me pojesti!“. A onda sam čuo glas, kao da mi moja nutrina šapuće: „Ne boj se, Josipe! Sve će biti dobro.“ U idućem trenutku obratila su mi se crvenkasta bića i rekla da samo žele osjetiti i shvatiti kako moje srce kuca i osjeća. Dodali su da ih fascinira ljudski osjećaj koji dolazi iz srca – ljubav. Željeli su shvatiti kako ljubav „radi“. Bila su to zapravo sasvim dobra bića. Rekao sam im da je ljubav snaga koja pokreće moj svijet, čini ga boljim. Tjera me da vidim u svakoj osobi samo ono dobro i plemenito, potiče me da pomažem i usrećujem druge. Zagrlio sam ih i tako im prenio barem mali djelić tog divnog osjećaja. To ih je duboko dotaknulo. Odveli su me do nekog lebdećeg stola i počeli raditi eksperimente na meni. Prolazili su nekim svjetlucavim zrakama preko mene, ništa me nije boljelo. Zapravo, osjećaj je bio predobar, kao da sam na najdužim ljetnim praznicima ikad i nemam nikakvu zadaću. Na zidovima su mi pokazivali druge planete, neke šume koje svijetle i rijeke koje lete kroz zrak. Htjeli su mi pokazati svoj svijet. Bio sam hipnotiziran tim mirom koji se širio naokolo. Jedno od bića mi je prišlo i prstom dotaknulo čelo. U tom trenutku imao sam osjećaj da znam sve odgovore na svijetu. „Vrijeme je za povratak, mali prijatelju“, reče mi crvenkasti.

Osjetio sam jak vjetar i „Biiiip! Biiiip! Biiiip!“. Pao sam s ljuljačke u dvorištu na kojoj sam zaspao, Sunce mi je tuklo ravno u lice, a budilica mog mobitela je vrištala. Srce mi je lupalo kao ludo. „Josipe! Jesi li živ? Palačinke su gotove!“ viknuo je djed Luka iz kuhinje. Protrljao sam oči i uzdahnuo: „Sve je bio san!“. Špilja, vanzemaljci, letenje… sve. Bio sam pomalo razočaran. Ali, kad sam krenuo obuti tenisice da otrčim na palačinke, primijetio sam nešto čudno. Iz desne tenisice ispao mi je mali okrugli kamenčić koji je sekundu – dvije svijetlio onom istom tirkiznom bojom. Stavio sam ga u džep i nasmijao se. Sada djed Luka nije više jedini koji zna tajne ovog sela i misteriozne špilje.

Josip Rožić, 6. c

SveMIR

            U malom gradiću uz more živio je dječak Nikola. Njegov grad bio je jako tih s uskim kamenim ulicama i starim kućama gdje se svi međusobno poznaju, a dani su prolazili brzo i gotovo isto kao i svi drugi, no Nikola nije bio kao ostali. Dok bi drugi dječaci vani igrali nogomet ili gledali televiziju, on bi svaku večer odlazio na obalu i promatrao nebo.

Oduvijek je sanjao da jednoga dana postane astronaut. Zvijezde su ga privlačile kao magnet. Imao je osjećaj da ga dozivaju. Jedne ljetne noći dok su valovi udarali o stijene, Nikola je primijetio nešto čudno. Jedna zvijezda počela je treperiti jače nego ostale. Zatim se počela spuštati. Nikola je mislio da mu se pričinjava, ali zvijezda je padala sve brže i brže dok nije nestala iza brda iznad grada. Nikola je osjetio kako ga je nešto lagano zatreslo i bez razmišljanja potrčao na mjesto gdje je zvijezda nestala. Kad je stigao, ostao je bez daha. Na tom mjestu nije bila zvijezda već mali svemirski brod koji je svijetlio plavom bojom. Nikola je mislio da sanja. Prišao mu je i dotakao ga i začuo glas koji je rekao „Dobrodošao, Nikola.“ Osjetio je kako mu srce jako lupa, ali znatiželja je bila još jača. Uskočio je u brod i u sekundi se našao u Svemiru. Grad, more i cijela Zemlja su nestali iza njega. Ispred njega su bili samo planeti za koje nikad nije ni čuo da postoje. Jedan je bio proziran, jedan je bio pun letećih otoka, a ostali su uglavnom bili različitih boja. Stigao je na planetu koja se zove Arkonis. Na toj planeti je sve bilo neobično. Drveće je bilo ljubičasto s tamno narančastim krošnjama, tlo je mijenjalo boje, a oblaci su bili u različitim oblicima. Tamo su također živjela neka čudna stvorenja s dvanaest nogu, tri nosa, šest ruku, pet očiju i jednim uhom. Ta stvorenja mogla su stvarati stvari samo razmišljanjem. Jedno od tih stvorenja prišlo je Nikoli i reklo: „Ti dolaziš s mjesta gdje ljudi zaborave maštati i vjerovati.“ Nikola je bio zbunjen jer nije znao u koje oko da ga gleda. Biće je diglo ruku i odjednom se ispred Nikole pojavila mala planeta. Bila je to Zemlja, ali drukčija. Bila je puna svjetlosti, boja, bez straha i ispunjena sretnim ljudima. „Takva Zemlja može postati kad ljudi počnu više maštati i vjerovati“ reklo je biće.            Nikola je ušao u brod, a glas mu je rekao: „Sada ćeš vidjeti nešto što još nisi vidio.“ U daljini se stvorila još jedna planeta zvana Vireon. Na toj planeti tlo nije bilo baš čvrsto. Nikola se osjećao kao da hoda po moru. Tamo su bića bila jako visoka i imala su duge brade žute boje. Bilo je vrijeme da Nikola krene kući. Bilo mu je žao jer mu je to prvi put u Svemiru, ali je nastavio vjerovati u san da postane astronaut i učini Zemlju sretnim planetom.

Dora Mitar, 6.c

SveMIR

            Svemir je oduvijek bio beskrajno more tame, tišine i beskonačnih tajni koje nitko nije mogao razotkriti. Zvijezde su treperile razasute po baršunastom nebu, a planeti su se lijeno okretali. Sam pojam svemir upućivao je na nešto tajanstveno, na poseban mir koji se tamo nalazi, no za posadu svemirskog broda Zvrk 3 svemir nije bio miran, a pogotovo tih.

Njima je to bilo zaigrano i veselo mjesto. Kapetan Zvonko bio je glavni na brodu. Smotan i pričljiv ponašao se kao dijete, no svoj posao odrađivao je hrabro. Iako je tvrdio da zna cijeli svemir napamet, često bi se izgubio kao igla u plastu sijena – samo što je plast bio veličine svemira. Njegova vjerna pratnja bili su dječak Maksim i djevojčica Luna. Njih je pronašao na nekom asteroidu gdje su se i upoznali. Luna je bila šestogodišnjakinja koja je imala izvrsne talente. Imala je sposobnost detektiranja kaosa, znala je kada će se nešto loše dogoditi, no uz svoju šašavu pratnju često bi se izgubila u svemu. Luka je bio desetogodišnjak kojeg je Luna oduvijek zafrkavala jer je bio malo puniji. On se pokušavao ponašati odvažno, no bio je zbunjen kao kompas bez sjevera. Luna, koja je mlađa od njega, bila je snalažljivija, no svi zajedno činili su najluđu svemirsku posadu.

Jednog jutra (ako se to može nazvati jutrom u svemiru), primili su signal s nepoznatog planeta. Signal je zvučao kao nekakva smiješna glazba, a u pozadini se čulo škripanje. Zvonko je rekao da je to poziv upomoć ili nekakav tulum, no i njega je zbunjivalo. Odlučio je pronaći to mjesto i krenuti iako nisu imali plan kuda idu. Nakon nekoliko krivih skretanja, zaokreta naopačke i naleta na svemirska tijela, došli su na planet zvan Melodora. Bio je to planet šaren kao da je netko prolio paletu boja, a stanovnici su bili zelene puti. Nisu prestajali proizvoditi zvukove rukama i nekakvim šarenim stvarima nalik dječjim igračkama. Njihov vođa Pucko veselo je pozdravio Zvonka i djecu. Rekao je da njihov svijet gubi smijeh i veselje. Zvonko se čudio kako uopće netko može izgubiti smijeh. Pucko je rekao da im je stroj za smijeh stao, a njegova metalna krila klonula su kao uvenulom cvijetu. On je funkcionirao kao svaki drugi stroj i dok su ljudi bili na planetu, smijali su se, igrali i nikad se nisu svađali. Kada se stroj pokvario, sve je bilo isto, samo su zeleni stanovnici bili bezvoljni i jedva čekali da im netko pomogne popraviti stroj jer su svi oni bili neuki po tom pitanju. Luna je svojim sposobnostima pokušavala otkriti problem i shvatila da je čarapa zapela u stroj. Bio je to apsurdan uzrok prestanka rada tog stroja. Došao je Zvonko i pokušao nešto poduzeti da stroj proradi. Slučajno je aktivirao vatromet konfeta i sve su padale po stvorenjima bez prestanka. Tada su se svi počeli smijati i govoriti neke čudne riječi. Planet je prodisao punim plućima, a Pucko se počeo zahvaljivati Zvonku i Luni. Kao nagradu posada Zvrk 3 dobila je kutiju koncentriranog smijeha koja ih je zbližila i nasmijala, donijela im je novu pozitivnu energiju. Obećali su Pucku da će opet doći k njima i pokušati nešto bolje izumiti. Nastavili su put svemirskim brodom i otkrili da je najvažnije biti sretan i da svemir treba polako otkrivati jer se tek tada može shvatiti da tamo nije sve mirno već da postoje radost, veselje i prijateljstva koja se polako gube na Zemlji.

Idućih nekoliko svemirskih godina posada je radila na svome izumu. Izrađivali su harmonijski šaptač. To je bio uređaj veličine jabuke, a koristio se za komunikaciju sa svime što ima ritam. Tako je posada počela komunicirati s mnogim stvorenjima i stvorila nova prijateljstva. Upravo zbog toga svemir je čaroban i treba otkriti njegove tajne. A možda pomogne i nama Zemljanima…

Iva Špika, 8.c

SveMIR

            Dobar dan, dobra noć ili kakvo god da je vrijeme kod vas – zovem se Marsin. Dolazim s planeta Zib Zib. Za vas sam, naravno, vanzemaljac. Putovao sam svemirom kad sam odjednom čuo veliku eksploziju iz jedne galaksije koju sam vidio prije deset dana. Ta galaksija je poznata po ratovima. Moj otac mi je uvijek govorio da se drzim podalje od te galaksije, ali meni je bilo dosta jer mi se više nije dalo čekati i znati da neka stvorenja pate pa sam krenuo put te galaksije. Kada sam ušao u galaksiju, tri rakete projurile su pored mene i zabile se u druge planete. Odjednom se u moju letjelicu zabila velika plava raketa. Počeo sam kontrolirati letjelicu najbolje što sam mogao, ali bez uspjeha.

Kada sam sletio na najbliži planet, crveni vojnici su me čekali. Odveli su me u zatvor pa najavili da idem i samom kralju Maksimiru. Počeo sam moliti da me ne strpaju u zatvor, a oni su rekli da ne brinem i da su slični meni, no nisam shvatio jer smo izgledali posve različito. Onda su mi objasnili da i oni žele kraj besmislenog rata. Objasnili su nešto o nesporazumu kada je s mog planeta poslana poruka kako vođa njihove planete ima čudnu veliku kosu. On je to shvatio kao ruganje i zbog toga započeo rat. Mene su opremili padobranom i krenuli smo brzim zrakoplovom prema čudesnom planetu čupavog kralja. Kada smo poletjeli, vidio sam raketu, ali sada žutu, pa sam pilota upozorio i jedva smo je izbjegli. Kada smo došli na mjesto gdje sam trebao skočiti, dali su mi signal i ja sam hrabro skočio i sletio. Na mojoj destinaciji su me čekali vojnici koji su izgledali kao da su s tehnologijom bili 100 godina bolji nego Maksimirov planet. Doveli su me kralju, i stvarno je imao čudnu veliku kosu. Rekao sam tom kralju Vladimiru za veliki nesporazum, a on mi je odgovorio da je i mislio kako je bio nesporazum, ali nije htio ispasti kukavica pred kraljevima Zlatimirom, Kalimirom i Radimirom. Objasnio sam da ljudi pate jer on nije htio biti kukavica pa mi je rekao da će odmah prestati s ratom.

Vladimir mi je dao letjelicu da je vratim na Maksimirov planet. Kada sam se vratio, ispričao sam sve što se dogodilo i svi su bili jako zahvalni. Pitao sam kralja Maksimira čije su rakete plave boje, a on je rekao da su njihove. Shvatio je da je njegova raketa srušila moju letjelicu i počeo se izvinjavati, a ja sam mu kazao da je ta slučajnost bila jako dobra. Objasnio sam mu da me nije njegova reketa srušila, ja nikada ne bih spriječio rat. Maksimir je rekao da će mi popraviti letjelicu do sutra. Kada sam se probudio, moja letjelica je bila spremna pa sam krenuo u svoju galaksiju i nakon šest dana došao do svojeg planeta. Pitali su me kako je prošao let i zašto me nije bilo toliko dana kući. Ispričao sam sve što se dešavalo, a kada sam završio, svi su bili u šoku što jedan vanzemaljac može učiniti. Pomislio sam kako sam na svom planetu poznati istraživač, a u onoj galaksiji vanzemaljac koji je završio veliki rat. I pomislio sam ako mogu spriječiti rat, mogu probati postati kralj svoje planete. I ušao sam u izbore, napisao govor kako sam prošao kroz dvije galaksije i spriječio rat. Nakon nekoliko dana pobijedio sam i došao na vlast.  Bio sam jako zadovoljan jer kada umrem, umrijet ću sretan jer ću znati da sam činio dobro kao kralj i kao vanzemaljac koji je spriječio rat.

Daniel Divković, 6.c

SveMIR

                 Ova priča započinje jedne noći kada je djevojčica Mia opazila da na nebu nema zvijezda. Mislila je da umišlja, ali kada je opet pozorno pogledala, zvijezda nije bilo. Moglo se primijetiti da se postaje tamnije i tamnije.

“Petre, pogledaj nebo!” rekla je prestrašeno. ”Zvijezde nestaju.”

Petar je inače bio ljubitelj svemira i obožavao je proučavati zvijezde. Znao je da nešto nije u redu i da treba nešto poduzeti.

“Ovo je neobično, zvijezde stvarno nestaju”, rekao je zabrinuto.

Svake noći sve više zvijezda je nestajalo i sve više ljudi bilo je zabrinuto. Nitko nije mogao naći odgovor, čak ni znanstvenici nisu mogli doći do rješenja. Mia i Petar odlučili su to istražiti.

Otišli su k Petrovom djedu koji zna sve o svemiru.

“Djede, jesi li vidio što se sa zvijezdama događa?” upitao je znatiželjno. Djed ga pogleda zabrinuto.

“Da, vidio sam i uopće mi se ne sviđa, djeco, ova situacija”, rekao je. Otišao je do svog ormara i izvadio nekakvu kartu. To je bila karta svemira.

“Ovdje tu je planet Zemlja, to je gdje smo mi, a ovo je kristal svemira”, rekao je. Mia i Petar pogledaju ga zbunjeno.

“Djede, što je to kristal svemira?” upita je znatiželjno Petar.

“To pokreće svjetlost zvijezda”, reče mu djed.

“Ali djeco, pravo pitanje nije gdje su, nego zašto ih nema i zbog koga…”,reče djed i spremi kartu nazad u ormar. Mia i Petar nisu znali značenje te djedove rečenice, ali su znali da nije to rekao bez razloga.

Mia i Petar otišli su u kućicu na drvetu. Nisu mogli shvatiti kako pronaći rješenje za ovaj problem.

“Ovo je uzalud. Ako nitko ne može naći odgovor, kako ćemo mi, nemamo nikakve tragove!” reče ljutito razočarana Mia. U tom trenutku pojavila se nekakva svjetlost. To je bila nekakva vila.

“Zdravo, ja sam Luna, čuvarica zvijezda”, reče čudesna osoba mirno i tiho. Zamahnula je rukom da krenu za njom. Mia i Petar bez razmišljanja pođoše za njom. Prolazili su kroz nekakav portal, mogli su vidjeti samo svjetlost oko sebe i stigli na nekakav blještavi planet.

“Ovo je planet Sjaja, pogledajte ovu pukotinu”, reče čudesna vila i pokaže na veliku pukotinu iz koje je izlazila nekakva svjetlost.

“Sva svjetlost će izaći ubrzo i zvijezde više neće moći svijetliti.”

Iz sjene se pojavilo neko veliko mračno biće.” Ljudi su zaboravili vjerovati”, rekloje  biće dubokim glasom.” Bez nade, zvijezde ne mogu sjati.”

Mia je osjetila strah i shvatila o čemu je Petrov djed govorio.

“Petre, znam o čemu je riječ”, reče uzbuđeno. “Ovo je ono o čemu je govorio tvoj djed – treba vjerovati.”

“Uhvati me za ruku”, reče mu. Stisnuli su čvrsto ruke i počeli vjerovati. Iz njihovih ruku počela je izlaziti svjetlost. Pridružila se i vila, a svjetlost je postajala sve snažnija. Pukotina se počela zatvarati – svjetlost se širila kroz cijeli svemir. Zvijezde su ponovno zasjale, jedna po jedna. Kada su se vratili na Zemlju, činilo se kao da je prošao samo trenutak. No nebo se vratilo u normalu i zvijezde su opet sjale.

Mia i Petar naučili su da zvijezde ne umiru same od sebe – one nestaju kada ljudi prestanu vjerovati. Više nikada nisu gledali nebo na isti način. Znali su da svaka zvijezda nosi djelić nade i da svemir živi sve dok ljudi vjeruju u snove.

Te noći Mia je prije spavanja gledala zvijezde na nebu i vidjela da je jedna zvijezda zasjala jače nego ostale, kao da ih podsjeća da njihova avantura možda još nije gotova. Nije mogla zaspati odmah, ležala je i gledala kroz prozor  tražeći onu jednu zvijezdu koja je zasjala jače od svih. Činilo joj se kao da pokušava nešto reći. Ujutro probudila je Petra.

“Mislim da zvijezda nije samo zasjala,” rekla je tiho,” mislim da nas zove.”

Petar je dugo šutio, a potom rekao:” Onda možda trebamo slušati.”

I te večeri, umjesto da samo gledaju nebo, odlučili su ponijeti malu lampu i otići do brda iznad grada, mjesta gdje su prvi put shvatili da se zvijezde ne mjere očima, nego i srcem.

A ona jedna zvijezda…i dalje je sjala jače nego sve ostale.

Magdalena Odak, 8.d

Planet Drax

            U velikom svemiru našao se planet zvan Drax. Nikada nitko nije znao za njega, sve do jednog dana, kada su astronauti odlučili otići u svemir. Planirali su lansiranje rakete četiri godine i poletjeli su u svemir nakon dvije godine dugotrajnih priprema. Planirali su otići na Mjesec, ali je raketa izmakla kontroli i skrenula s puta prema Mjesecu. Astronauti su uspijeli smiriti raketu, no bili su izgubljeni u svemiru.

Vozili su se još par dana i naišli na neki planet koji je izgledao kao naš planet Zemlja. Njima je to bilo čudno i odlučili su sletjeti. Nisu baš bili sigurni, ali su promislili da nemaju što izgubiti. Planet se zvao Drax. Nakon slijetanja na polje zvano Papondopulus napustili su raketu i krenuli istraživati. Hodali su par kilometara i u daljini vidjeli velike staklene zgrade. Hodali i za nekoliko minuta došli do grada Mordor, koji je jedan od najvećih gradova na planeti Drax. Ušli su grad oduševljeni mirom i čistoćom u tom prekrasnom okruženju. Susreli su stanovnike Mordora. Ugostili su ih lijepo i pobrinuli se za njih. Kako su dugo putovali, astronauti su bili gladni i iscrpljeni te su ih stanovnici nahranili i smjestili da se odmore. Nakon toga astronauti su im ispričali što im se dogodilo, a Mordorovci su bili zabrinuti za njihovo zdravlje, no bili su dobro, samo umorni od svega što im se dogodilo. Kada su pitali Mordorovce kakvo je stanje na njihovom planetu, kako žive, kako rade, kako funkcioniraju i s čim se bave, rekli su: “Na našoj mirnoj planeti nema ratova, na Draxu je samo mir, svi smo prijatelji bez ikakvih sukoba, nekada se znamo ne slagati oko nečega, ali nema ratova i ubijanja”. Astronaut ih je pitao kakvo je stanje u politici i školama, a jedan lik s planete je počeo pričati i rekao:” Mi nemamo problema s politikom zato što oni daju prijedloge, a mi građani glasamo želimo li imati neko novo pravilo. U većini slučajeva svi imamo isti odgovor, ali ponekad nemamo i sve riješimo bez ikakvih štrajkova, bojkota i građanskih ratova, a škole su nam jako moderno izgrađene, kao što možeš vidjeti sa svoje desne strane. Učenici ne propuštaju nastavu i svi prolaze s odličnom ocjenom – naša budućnost je u njihovim rukama. Svaka obitelj ima troje djece da piramida populacije bude dobra”. Zanimalo ih još samo zdravstvo, a Mordorovci rekoše da je kod njih sve obrnuto, nema nikakvih problema, zdravstvo je moderno i napredno. Imaju lijek za svaku bolest pa nitko ne umire od neke bolesti. Ako je netko zakazan za operaciju, ne čeka mjesecima da dođe na red nego će ga odmah primiti zato što imaju jako puno liječnika zbog i svi su veoma obrazovani na planeti.

Astronauti su morali primijetiti da je Mordor jako čist, da nigdje nema smeća samo zelenilo i puno ljudi koji se brinu o tom zelenilu i sade novo drveće da grad bude lijep. Jako brinu o prirodi i sve je eco-friendly, automobila se rijetko voze, više se koriste javnim prijevozom, osobito električnim tramvajima i električnim autobusima, a sve više ljudi pješači i bicklira do posla ili određenog mjesta. Astronauti su nakon svega shvatili koliko se njihov svijet razlikuje od planeta Drax. Zahvalili su Mordorovcima na gostoprimstvu i odlučili ponijeti njihovu poruku mira natrag na Zemlju. Kada su se vratili, obećali su da će pokušati učiniti svoj planet boljim mjestom, baš poput Draxa.

Marko Koc 8.d

SveMIR

            Ponekad se zapitam postoji li još negdje u svemiru život. Mislim da smo se svi to bar jednom zapitali – postoji li negdje daleko od nas, negdje gdje još nikada nitko nije bio, planet sličan našem? Smatram da postoji, no to ne znači da su oni koji na njemu žive izgledom ili ponašanjem imalo slični nama.

Daleko u svemiru, milijardama svjetlosnih godina udaljen od nas, u jednoj galaksiji punoj svjetlucavih, treperećih zvjezdica, postoji jedan takav planet. Iako taj planet nije nimalo nalik na našu Zemlju, svejedno je ispunjen životom. Organizmi na njemu žive drukčije nego mi, svi su veseli i žive u nekom svom skladu. Tamo se vesele tuđoj sreći i uspjesima, nikad se ne nadmeću. Život na tom planetu je raznolik i neobičan. Iako ne izgledaju svi isto, jedni prema drugima ponašaju se kao obitelj i uvijek su tu jedni za druge. Taj se tajanstveni planet naziva Osam. Prekriven je velikim kamenitim planinama i planinskim lancima koji se protežu tisućama metara uvis. S njih se mogu vidjeti prekrasni zalasci, nebo postaje prošarano rozim i ljubičastim nijansama i sve djeluje mirno i spokojno. Bića tog planeta uživaju u tim zalascima više od ičega pa ga svaku večer zajedno iščekuju, to je za njih najvažniji dio dana – svi se okupe, sjednu i u tišini dive tom prizoru. Planet je veoma maglovit i iako na prvu izgleda nekako mračan i pust, kao da na njemu nema nikoga i da su ga svi već odavno ostavili i otišli, zapravo je potpuno suprotno od toga. To je mjesto na kojem bi se svatko osjećao istinski sretno i ispunjeno. Zvijezde na noćnom nebu tog planeta posebne su, one ne izgledaju kao obične zvijezde kakve možeš vidjeti sa Zemlje. One nisu samo sitne točkice na tamnom nebu kao naše zvijezde – izgledaju kao svjetlucavi kristali plave, roze i bijele boje vrlo jake trepereće svjetlosti. Posebno su vidljive ljeti, kada nebo iz svoje tamne, gotovo crne boje promijeni boju u mnogo svjetliju, ljubičastu nijansu. Osim planina, na planetu ima mnogo rijeka i jezera. No, u tim rijekama i jezerima nitko ne živi – na planetu ne postoji nijedan takav „vodeni” organizam. Čak i ona najdublja i najmračnija jezera, koja izgledaju kao da kriju mnoge tajne, zapravo su prazna. U njima se jedino kriju alge i poneka prazna školjka. Ipak, kopnena bića toga planeta vole se kupati u njima, njihove su vode potpuno čiste i nezagađene, pa je i voda u njima svjetlucava i prozirna. U rijekama se ne vole kupati kao u jezerima, samo ih gledaju i dive im se, pogotovo onima dugog i brzog toka koje teku među visokim, maglovitim planinama i odjednom nestaju bez traga.

Naime, na tom planetu postoji jedna tisućama godina stara legenda – da su bića tog planeta jednom veoma davno zaratila i svaka se vrsta raspršila na svoju stranu planeta. Od tada različite vrste nisu bile u kontaktu stotinama godina. To je bio najtužniji i najžalosniji period toga planeta. Njihov je sukob, osim na njih same, imao i jako loš utjecaj na njihov planet – cvijeće se sušilo, planine su se krenule urušavati, neprestano je padala kiša. Brzo su shvatili da jedna vrsta ne može živjeti bez druge i da za dobrobit planeta trebaju nešto učiniti. Tada su se poglavari svake vrste sastali i postigli dogovor – da se takav sukob više nikada neće ponoviti. Tuga je s planeta polako počela nestajati, cvijeće je ponovo krenulo cvjetati, kiše su prestale padati, a planine su krenule uvis. Sunce je sjalo jače nego ikad. Sve se ponovo vraćalo na svoje mjesto. Na taj su način naučili svoju lekciju, a sada je red da i mi Zemljani naučimo svoju.

Aurora Lovrić, 8.c

OTMICA U SVEMIRU

            Krave koje nestaju? Da, to i meni zvuči nevjerojatno, ali sada ću vam ispričati svoju priču kako su u mom selu misteriozno nestajale krave. Živim u selu gdje nema puno stanovnika, ali imamo puno krava, barem smo imali. Prije godinu dana mještani su počeli primjećivati kako im nestaju krave, koliko god noću dobro zatvorili štalu, i dalje bi jutro dočekali bez jedne krave. Ja sam imala također nekoliko krava i jedna od njih je bila skotna.

Jednog sunčanog dana kada sam davala jesti kravama, začula sam šuškanje u kolibi. Išla sam polako prateći šuškanje. Kada sam došla do skotne krave, vidjela sam da se malo tele igra pokraj nje i skakuće sretno. Bilo je jako slatko i maleno. Dala sam mu jesti i skupa smo trčali oko štale. Cijeli dan smo bili zajedno i jako smo se zbližili. Osjećala sam se kao da je neka pametna osoba i da me razumije i zato sam toj maloj telici odlučila dati ljudsko ime, Slavica. Stavila sam joj crvenu ogrlicu s malim zvončićem. Nažalost, pao je mrak i morala sam ići spavati, ali je nisam htjela ostaviti samu pa sam pitala mamu može li kravica spavati sa mnom u sobi. Mama je dopustila jer zna da krave neće biti sutradan. Okupala sam kravicu, spremila se za spavanje, poljubila mamu, legla u krevet i čvrsto zagrlila svoju Slavicu po zadnji put. Bar sam tako mislila, no probudila sam se u nekoj velikoj prostoriji i mogla sam letjeti. Mislila sam se kako je to moguće i okrenula se oko sebe jer mi je netko dozivao ime. To je bila moja kravica koja je mogla pričati ljudskim jezikom. Bila sam šokirana i razmišljala što se to događa. Nedugo nakon što sam shvatila da smo u nekom velikom svemirskom brodu, te da su nas oteli vanzemaljci, začula sam korake. Potrčala sam u potrazi za skrovištem te ga našla u nekom čudnovatim ormaru s dva izlaza, i Slavica sa mnom. Shvatile smo da drugi izlaz vodi na most broda kojim su upravljala dva vanzemaljca. Bili su ljigavi, ružni, imali su ogromne crne oči, bili su previše mršavi i većinom u zelenoj boji, ali bilo ih je i u drugim bojama. Kravica i ja smo se jako prestrašile te je ona je od straha pritisnula tipku drugog izlaza koji je bio odmah ispred njih. Kada su se otvorila vrata, vanzemaljci su nas vidjeli, razdvojili i odveli kravicu u čudnu sobu za eksperimente, a mene zaključali u staklenu kapsulu. Dugo sam razmišljala i shvatila da će izvoditi eksperimente na mojoj kravici kao i na ostalima, zato sam brzo tražila nešto čime se mogu izbaviti. Nisam ništa pronašla pa sam jako šakom udarila u staklo. Začudo, otvorilo se i uspjela sam izaći iz kapsule. Pretražila sam cijeli svemirski brod, ali ni traga Slavici kad odjednom začujem zvuk ogrlice moje kravice. Ušuljala sam se unutra, zarobila vanzemaljce i čvrsto zagrlila Slavicu. Pokušala sam osloboditi ostale krave, ali za otvaranje vrata mi je bila potrebna osobna kartica nekog od vanzemaljaca. Tražila sam je svugdje, ali uzaludno. Dosjetila sam se da su vanzemaljci svi imali tu karticu pa sam otišla do vanzemaljca kojeg sam zarobila i uzela mu karticu. Odvezala sam sve krave i spasila ih od eksperimenta. Sad nam je samo preostao povratak na zemlju. Na putu do kokpita borili smo se sa snažnim vanzemaljcima. Kada smo se riješili posljednjeg vanzemaljca, problem mi je predstavljalo upravljanje brodom, bilo je jako izazovno. Nekako sam uspjela savladati i taj veliki svemirski brod. Krave sam izbacila zelenim zrakama svaku svojoj kući, a moja Slavica i ja smo napokon mogle zaspati u svom mekanom krevetu.

Probudile smo se kao da se ništa nije dogodilo i pretvarale se kao da ne znamo tko je vratio sve krave svojim kućama. Osjećale smo se kao pravi heroji iako nitko nije znao tko stoji iza toga. Bile smo presretne jer sad Slavica i ja možemo još dugo biti skupa. Rado se u tajnosti prisjećamo ovog događaja kako su u mom selu misteriozno nestajale krave.

Dea Muštra, 6.c

SveMIR

          Kad bi barem snovi mogli postali stvarnost, svijet bi sigurno bio ljepši. Sjećam se, tada sam imala devet godina, usnula sam jedan jako lijep, ali neobičan san.

Jednog jutra probudila sam se na  “Saturnusu” koji nije bio običan planet – bio je poput  najljepšeg grada na svijetu. Ovaj planet nije kao ostali, izgleda veliko. Zapravo je bio spoj vode, svjetlosti i kristala koji lebde u prostoru. Oko njega lete svjetlucavi krugovi koji neprestano plešu i pjevaju. Različitih je boja, od tamno ljubičaste preslikaju se nijanse roze i plave boje. Ovaj planet je živi planet, on diše i mijenja se po raspoloženju osjećaja. Umjesto dana i noći postoji “disanje svjetlosti”. Naprimjer, kada planet udahne, na cijelom planetu cvijeće i drveć zapleše raskošni bal svojim najljepšim laticama, a kada izdahne, veseli Saturnusi preuzmu čaroliju bala te ga svojim glasovima učine najzanimljivijim događajem na planetu. Saturnusi nisu obični ljudi, kao ni ovaj planet, na sebi po cijelom tijelu imaju svjetlosne čestice u različitim bojama. Djeca od rođenja do osamnaeste godine imaju plave svjetlosne čestice po sebi, dok od osamnaeste do četrdeset i pete godine imaju roze čestice, a sve nadalje ljubičaste. Na ovom neobičnom planetu punom veselja i radosti imaju kolačići sreće koji odlučuju koliko ćeš dugo živjeti. Cvijeće i drveće nisu kao i ostali oni su puni latica i boja . Rijeke i mora na ovom planetu su u ljubičastoj boji, dok su oceani roze boje. Rijeke ne teku prema dolje nego se kreću prema emocijama planeta. Ako je planet sretan, rijeke plešu i svjetlucaju, a ako je tužan one se usporavaju i postaju tihe. Mora funkcioniraju na sličan način kao i rijeke kada je planet sretan more je cijelo svjetlucavo i blješti od sjaja, a kada je tužan onda more izgubi cijeli sjaj. Od životinja na ovom planetu imamo samo one koje su dresirane i pripitomljene. Njima ne treba hrana one se hrane dobrotom, mirom i snovima. Priroda cijelog planeta se prilagođava stanovnicima. Glavni grad Saturnusa je Aurelia. Taj grad je čaroban, smješten je iznad srca Saturnusa. Ovaj grad cijelo vrijeme svjetluca. Grad je poznat po svojim Ulicama snova, te ulice nisu zaista ulice nego putevi koji ti osvjetljuju grad. Zato se na ovom mom planetu nećeš nikada izgubiti. U središtu grada nalazi se Dvorana svjetlosnog vijeća, gdje se okuplja vijeće i najmudriji Saturnusi koji čuvaju planet i brinu se za njega. Nebo iznad Aurelia uvijek izgleda kao raj, jer se tamo spajaju sve emocije i osjećaji planeta. Zato i kažemo da Aurelian je mjesto gdje planet razmišlja naglas. Iznad Aureliana nalazi se ostatak  Saturnusa  koji još nije istražen do kraja. Tamo se nalaze dijelovi planeta gdje se vrijeme ponaša drugačije, te tamo možemo vidjeti izgubljene misli koje su nestale iz sjećanja Saturnusa. Saturnus i njegov glavni grad Aurelia za mene nisu izmišljen svijet. Oni su simbol mašte, slobode i radosti. Kada je došlo vrijeme da napustim ovaj maštoviti planet nisam mogla vjerovati u njemu nije postojala ni jedna mana, ljudi su savršeni bez iti malo mržnje u sebi. Sve je drukčije i zanimljivije. Moji prijatelji Saturnusi su se oprostili od mene i ja od njih. Pozdravila sam svih i ubrala buket svog najdražeg cvijeta. Kada sam se vratila u naš pravi svijet, osjećala sam se čudno i trebalo mi je malo da se naviknem na sve ovo i vratim na stara pravila.

Ovo čudnovato putovanje me promijenilo, postala sam svjesnija svojih misli i osjećaja. Sada svaki trenutak i svaku noć kada pogledam gore u nebo i ugledam zvijezde, sjetim se ovog zanimljivog putovanja kroz planet Saturnus te se nadam se da ću opet sanjati neki ovako lijep, maštovit i uzbudljiv san.

Maria Dabelić 8.d